Evo mene opet. ne brinite, živa sam i manje više zdrava. Doduše, Božić sam provela u bolnici, ali sad sam opet na nogama i koliko toliko funkcionirajućim vidom, pa opet mogu koristiti sve ono što treba oči.
Kad sam malo prizdravila, uhvatila me želja (i još uvijek me drži :)) za šivanjem, pa sam krenula u izradu hlača (ni više ni manje) za svoju princezicu. Naime, gospojica si želi hlače koje će imati uske nogavice, ali visoki struk, a tako nešto danas je nemoguće naći u trgovini, pa se mama prihvatila traženja odgovarajućeg kroja s namjerom da sašije tako nešto. No naravno, niti takav kroj nije moguće naći, pa sam prvo jedno cijelo prijepodne potrošila na prilagođavanje postojećeg. Hlače su u stilu traperica.
I kad sam napokon iskrojila, uhvatila se ja posla.
Bio je to jedan od onih rijetkih dana kad ide sve kao podmazano bez greške.
Sašila am oba džepa, gornji umetak na stražnjem dijelu hlača, spojila prednje i stražnje nogavice vanjskim šavom , priheftala taj šav izvana s namjerom da ih još jednom proštepam radi učvršćenja (to je onaj vanjski žuti šav na nogavicama koji se vidi kod traperica) kad sam osjetila umor i glad, i rekla sebi, Ana, daj ne forsiraj. Ionako ih ne možeš završiti do ponedjeljka (bila je subota navečer) jer ni patent zatvarač (ciferšlus po naški) još nisi kupila pa možeš nastaviti i sutra. Rečeno, učinjeno.
I ja, sutradan, u nedjelju , puna elana i volje nastavila dalje.
I skoro doživila infarkt, kad sam skužila da sam sašila unutarnje bočne šavove, spojila nogavice i potpuno zaboravila na onaj vanjski šav koji se treba vidjeti
To je značilo: ili paraj ili zaboravi na taj šav.
I ja oparala te unutarnje šavove i psujući sama sebe blesavu s puno manje volje i elana nastavila dalje.
Malo iza toga me nazvala mama i kad sam joj se pojadala, ona mi reče: "Drugi put si na papirić zabilježi gdje si stala.". Inače, od nje sam naučila osnove šivanja.
Hm, neloša ideja, pomislih i iskoristim pauzu da nazovem frajlicu koja se nalazila kod druge bake na moru. Kad sam i sveki ispričala istu priču, dobila sam potpuno isti savjet (nisam joj ispričala što mi je mama rekla).
Zbilja, možda starije i iskusnije treba poslušati.
Pa pitam ja i vas, imate li i vi običaj pisati takve podsjetnike? (neovisno o vrsti ručnog rada)